Nekad bi ovaj intervju bio naprosto nemoguć. Čovjek kojeg tražite stotinama je kilometara udaljen od vas, a sve "morate" završiti u roku od dva dana - dostaviti pitanja, sačekati na odgovore, snimiti i razviti slike, preslušati intervju, pretipkati, korigirati, lektorirati, prelomiti, poslati u tiskaru... potraje to nekad tjednima. Srećom, u vremenu modernih medija, sve obavite u jednome danu.

Pero Zubac je rado pristao na ovaj intervju iako se upravo spremao na, kako reče, ''dalek put ". Zahvalan je sugovornik, a kao čovjek staroga kova precizan je i točan. Jedan je od onih koji izgledaju kao pjesnici, a priroda je odredila da to budu i ''iznutra''.

Iako nikada nije živio u Mostaru, Peru Zupca mnogi doživljavaju upravo tako: kao „mostarskog“ pjesnika, dakako, zbog njegove najpoznatije pjesme, poeme "Mostarske kiše", napisane prije 52 godina, 8. listopada 1965. godine. Mostar je svojevremeno Peri Zubcu htio dodijeliti jednu manju kuću blizu Starog mosta, a dobio je to i napismeno od općine. Odbio je, smatrajući kako bi netko mogao zamjeriti takvu privilegiju i čast.

Bio je veliki prijatelj s pokojnim Miroslavom Mikom Antićem, kojeg je često dovodio u Mostar, a Mišo Marić je inzistirao na tome i obojici bio dobar domaćin. Ne treba zaboraviti, i Mika Antić je iznimno volio Mostar.

Jednako veliko prijateljstvo izgradio je i s pokojnim Duškom Trifunovićem, jednim od najnadarenijih pjesnika s ovih prostora.

Poemu o Svetlani koju je „u Mostaru volio jedne jeseni“, Zubac je napisao jedne noći u Novom Sadu.

Pero Zubac je osnovnu školu završio u rodnom Nevesinju, a eksperimentalnu gimnaziju u Širokom Brijegu (tadašnjoj Lištici) i Zrenjaninu. Studirao književnost južnoslavenskih naroda na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Objavio 50 knjiga poezije, 20 knjiga pjesama za djecu, jednu knjigu eseja, lirsku studiju o Lenki Dunđerskoj, tri knjige parodija na jugoslavensko pjesništvo, 16 antologija jugoslavenskog i stranog pjesništva. Na strane jezike prevedeno mu je sedam knjiga, a pjesme su mu prevođene na dvadeset svjetskih jezika. Zastupljen je u čitankama i lektiri u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Bljesak.info: Ako pretpostavim da je jedno od najčešćih pitanja koja su Vam postavljana bilo ''o kojoj se Svetlani radi“ u legendarnoj poemi Mostarske kiše, onda ćemo ga rado preskočiti, ali ćemo Vas pitati: U kojoj je mjeri ta pjesma opredijelila Vašu karijeru i Vaš život?

ZUBAC: Kada je, 8 listopada 1965. godine objavljena u zagrebačkom „Telegramu“, u rubrici Nova imena koju je uređivao Zvonimir Golob, poema ili pjesma „ Mostarske kiše“ postala je miljenica mnogih generacija, sve do današnjih dana. Dabome da je bitno uticala i na moj život i na moje kasnije lirske poduhvate. Rano sam postao „poznat“ i imao prilike da budem u društvu najvećih pjesnika ondašnje naše zajedničke zemlje.

Znate kako je bilo drago mladom čovjeku u „ Lisinskom“, na primjer, na godišnjici velikog izdavača„ Mladosti“, govoriti pjesme s Desankom Maksimović, Dragutinom Tadijanovićem i Jurom Kaštelanom. Fotografija kako sjedimo u prvom redu, a iza nas hiljade glava, mi je jedina fotografija s Jurom Kaštelanom, a mnogo mi je značio u životu, mnogo sam od njega naučio, a tolike smo noći proveli u zagrebačkim kavanama.

Bljesak.info: Vaše se djetinjstvo dijelom veže za Nevesinje, gdje ste rođeni i gdje ste pohađali osnovnu školu, a gimnazijsko školovanje vas je vodilo preko sadašnjeg Širokog Brijega (nekadašnje Lištice) do Zrenjanina i dalje do Novog Sada u kojem ste studirali. Koliko je u Vama Hercegovine, koliko samoga Mostara kojeg ste opjevali, ostalo u Vama?

ZUBAC: Ostalo je mnogo u brojnim mojim knjigama, a knjige „ Ovo sam ja“ i „Povratak Mostaru“ su u potpunosti posvećene Hercegovini, mom dragom i nezaboravnom zavičaju.

Bljesak.info: Laureat ste ovogodišnjih „Šantićevih večeri poezije“, koje se u Mostaru održavaju u organizaciji SPKD „Prosvjeta“. Je li ovo prvi put da Vas se Mostar sjetio nakon rata koji je u bivšoj Jugoslaviji porušio mnoge mostove?

ZUBAC: Nije, dakako, da nije. Kada sam kod „Rabic Arta“, kod dragog mi prijatelja Gorana Mikulića, sina velikog slikara šjora Maria Mikulića, godine 2005. objavio „Povratak Mostaru“, imali smo promocije u Mostaru, Sarajevu i Banja Luci. Bilo je svečano, sjetno i veličanstveno, posebno u mostarskom Narodnom pozorištu i sarajevskom Kamernom teatru. U Banja Luci smo imali večer u direktnom TV prijenosu, a pridružili su se Miši Mariću i meni i Željko Samardžić i glumac Šerif Aljić.

Bljesak.info: Vaš je književni opus vrlo raznovrstan. Osim poezije, pisali ste i dramska djela, libreta, prijevode i prikaze velikih ruskih i drugih pjesnika, scenarije za dokumentarne filmove i mnogo multimedijalnih projekata. Što u ovoj životnoj dobi najradije pišete?

ZUBAC: Posljednja ozbiljnija esejistička knjiga je „Lenka Dunđerska“, četiri izdanja objavljena su u izdavačkoj kući „Večernje novosti“ u Beogradu. O njenom objavljivanju i plasmanu brine pjesnik, prijatelj moj, Milomir Kragović, onaj čovjek koji je svojevremeno osnovao najbolju srbijansku izdavačku kuću „VERZAL PRESS“ koja je bila premoderna za ono vrijeme i stoga, najvećma, kratkotrajna. Sada, ako pišem, i kada pišem, u naletima, pišem pjesme i jednu knjigu za djecu „PESMARICA ZA MOJU MEJ“, moju čarobnu mlađu unuku. Prošle godine za njenu stariju sestru objavio sam knjigu „ Pjesme za Milenu“, u velikom tiražu kod Gradske biblioteke „Žarko Zrenjanin“ u Zrenjaninu koju vodi moj dragi prijatelj Milan Bjelogrlić Beli. Obišli smo u travnju na „Pjesničkoj štafeti“ šezdesetak škola u Banatu.

Bljesak.info: Umjetnici su neizbježni svjedoci svoga vremena. Čak i ako žele okrenuti glavu u stranu, umjetnici ipak sve vide, čuju, naprosto – znadu! Međutim, čini se kako je ovo sadašnje vrijeme za umjetnike prilično nepoznat teren, kao da se više ne snalaze na ovome svijetu?

ZUBAC: Svako vrijeme je nepoznat teren za umjetnike, sada živimo u vremenu nenaklonjenom umjetnosti. Na cijelom zemaljskom šaru.
Ne samo kod nas. Sve je drugo važnije, ali i to će proći kako je imao običaja da kaže Duško Trifunović.

Bljesak.info: Vaše kolege i prijatelji kao što su Mika Antić, Goran Babić, Luko Paljetak, Vladimir Nikolić, Mišo Marić,... u međuvremenu su ili preselili s druge strane zvijezda ili se ''zavukli“ u neki daleki kutak ovoga svijeta? Nedostaje li Vam taj način života iz ''onoga doba''?

ZUBAC: Samo su moj pobratim Miroslav Antić i slikar Vladimir Nikolić, koji je ilustrirao prva izdanja „Mostarskih kiša“, su „na drugoj obali“. Goran i ja se pokatkad čujemo i razmijenimo riječi, sa Lukom se pozdravljam preko prijatelja, sa Mišom Marićem skajpujem i viđam se bar jednom godišnje mada je on državljanin Ujedinjenog kraljevstva i živi u Exeteru. I sada ćemo se vidjeti u Kamernom teatru u Sarajevu, 23. studenog, kada RABIC ART bude promovirao njegovu novu antologiju najljepših pjevanih YU PJESAMA.

Bljesak.info: Nagrade i priznanja koje ste dobivali uistinu sačinjavaju jednu respektabilnu listu, od “Goranova vijenca”, preko nagrade “Jovan Popović” i “Zmajeva štapa”, Nagrade Srijemskih Karlovaca i “Zlatne kapi sunca Mostara”, pa sve do onih koje su se dodjeljivale uz različite proslave i jubileje u mnogobrojnim gradovima. Sve one čine Vas iznimno cijenjenim piscem. Ipak, koje su Vama nagrade ponajviše ostale u srcu i sjećanju?

ZUBAC: Mnogo ih je ali, najznačajnije su Nagrada oslobođenja Vojvodine, Goranov vijenac, Goranova plaketa,Oktobarska nagrada Novog Sada, Povelja grada Novog Sada, Novembarska nagrada Novog Sada, nagrade gradova Mostara, Kikinde, Vukovara, Aleksinca, Kraljeva, Lenkin prsten, Zlatna plaketa Laza Kostić, nagrada Ana Frank, statua povelja Kapetan Miša Anastasijević, i brojne nagrade za dječju književnost.

Bljesak.info: Vrijeme u kojem živimo i vrijeme u kojem smo živjeli, dakle dva politička sistema, i dalje su u aktivnom sukobu, bez obzira što su se te sučeljene ideologije i u ratu obračunale. Na drugoj strani, ljudi i dalje masovno odlaze iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Gdje je starija generacija podbacila kad je u pitanju odgovornost za budućnost?

ZUBAC: Valjano smo podbacili u neprepoznavanju opasnosti koja se mogla prepoznati u nacionalizmima i populizmima koju su nadirali sa svih strana. U romanu „Plutanje“ meni veoma drage novosadske spisateljice Vesne Kaćanski, najbolje je opisano kako su riječi u jatima zamračile naše vidike i pretvorile se u ptice zloslutnice. „ ... Tek izgovorene riječi koje čujemo i koje, pošto su izgovorene, lebde nad našim glavama, penju se, nestaju negdje visoko iznad, traju i posle naših života u nekom nemjerljivom, bezgraničnom prostoru i vremenu i stalno se slažu, sudaraju, kruže, nestaju, a ostaju kao neuništiva energija, energija dobra i zla...“ Knjigu je objavio „ Bonart“ , 2002. godine. Sjetimo se kako je sve počelo riječima, među piscima, među akademicima, među političarima, a poslije među generalima.

Bljesak.info: Vaš umjetnički gen nastavio se i kod potomaka. I Vaš sin Miloš Zubac je književnik, ali i uspješan glazbenik. Koliki je bio Vaš utjecaj na njega i kako kao roditelj vrednujete činjenicu da je sin odabrao umjetnost kao svoj životni put?

ZUBAC: Oba moja sina su umjetnici, stariji Vladimir je na brojnim svojim izložbama fotografije, umjetničke fotografije i snimaka svakodnevnice, i portreta najpoznatijih umjetnika, pokazao izuzetan dar, a još kao dječak je dobio dvije nagrade“ Zlatno oko“ za majstorstvo u fotografiji. Miloš je izvrstan pjesnik, vrlo darovit kompozitor i lijepo pjeva svoje i „tuđe pjesme“ Vladimir je stručnjak za medije, master na Fakultetu tehničkih nauka, Miloš je doktorirao na Filozofskom fakultetu na temi „Poetika Duška Trifunovića. Učio sam ih skromnosti i istinoljubivosti a sada oni podučavaju mene.

Bljesak.info: Pitanje koje ne možemo izbjeći za kraj – Kakvi su planovi i što se u skorije vrijeme može očekivati iz Vaše umjetničke radionice?

ZUBAC: Ne znam, možda najprije knjiga pjesama „Pisma DT(Dušku Trifunoviću) na nebesku adresu“, završena i spremna za štampu, i „ Pjesmarica za moju Mej“.